U jednoj udaljenoj zajednici u Gvatemali, rođena je djevojčica kojoj je već pri rođenju predviđena teška sudbina. Cleidy je došla na svijet bez ruku. Umjesto toplog zagrljaja majke i podrške porodice, suočila se s odbacivanjem i osudom.
Kada je imala samo tri godine, njezina majka ju je napustila. U zajednici gdje se invaliditet još uvijek često tumači kao sramota, takva odluka, iako bolna, nažalost nije bila neuobičajena.
Ali Cleidy nije ostala sama. Njezina baka, Victalina, odlučila je da je neće prepustiti sudbini. Uzela ju je pod svoje i od prvog dana joj pružila ono što joj je najviše trebalo – ljubav, prihvaćanje i vjeru da može više.
Iako je Cleidy rođena bez ruku, vrlo brzo je pokazala da fizička ograničenja ne moraju biti prepreka za velike stvari. Naučila je koristiti podlaktice kako bi radila stvari koje drugi uzimaju zdravo za gotovo – od češljanja do pisanja.
Posebnu podršku dobila je i u lokalnom centru Compassion International, gdje ju je mentor Jamin naučio kako da koristi zapešća za držanje olovke. Uz njegovu pomoć i nevjerojatnu upornost, Cleidy je postala jedna od najboljih učenica u svom razredu.
„Nisam drugačija. Mogu učiniti sve što poželim, samo na svoj način“, rekla je jednom prilikom dok je pisala esej koji je izazvao pažnju širom regije.
U njemu je napisala da se ne osjeća manje vrijedno zbog svog izgleda, već ponosno jer zna da je jednako sposobna kao i ostali. Opisala je kako su joj prijatelji iz škole i centra pomogli da stekne samopouzdanje, i kako danas s ponosom vodi školske projekte i pomaže drugima.
Jedna od najhrabrijih odluka njezine bake bila je da Cleidy upiše u redovnu školu, a ne onu za djecu s posebnim potrebama. Iako su znali da neće imati dodatne resurse i pomoć, vjerovali su u njezinu snagu.
Ta se odluka pokazala ispravnom. U novoj školi, Cleidy je naišla na razumijevanje i prijatelje koji su je prihvatili upravo onakvu kakva jest. Danas s lakoćom rješava zadatke, sudjeluje u nastavi, pa čak i piše lijepe sastave – koristeći samo ono što ima: podlaktice, um i veliko srce.Zahvaljujući podršci zajednice, njezine bake i mentora, Cleidy je uspjela ono što mnogi nisu ni pokušali: promijeniti način na koji ljudi gledaju na invaliditet.
U mjestu gdje je nekada bila žigosana, sada je uzor. Djeca i odrasli je gledaju s divljenjem, a njezina priča koristi se kao inspiracija za druge roditelje i djecu koji se suočavaju s izazovima.
Cleidy danas sanja o tome da postane učiteljica. Želi pomagati drugoj djeci koja se osjećaju odbačeno, i dokazivati da ograničenja ne određuju vrijednost osobe.„Želim da znaju da nisu sami, i da sve mogu ako vjeruju u sebe“, rekla je.
Njezin osmijeh, upornost i hrabrost nisu samo rezultat borbe, već i ljubavi koju je primila kad joj je bila najpotrebnija. Njezina baka kaže da nije bilo lako, ali da nikada nije požalila što je pružila ruku onome kome je bila najpotrebnija.
„Znam da će Cleidy jednog dana pomoći mnogima. Ona već sada mijenja živote.“I doista – Cleidy danas više nije samo djevojčica koja je rođena bez ruku. Ona je simbol snage, nade i nepokolebljive vjere u to da svatko zaslužuje priliku da raste, sanja i uspije.