Kiša je padala tiho, prigušujući šum večernje gužve. U centru grada, na luksuznoj terasi, sjedio je Aleksandar Vren, čovjek koji je imao sve – bogatstvo, moć i nepokolebljivu reputaciju. Bio je to njegov trenutak slavljenja – posao je zaključen, konkurencija poražena, budućnost osigurana.
Podigao je čašu vina, spreman da nazove šofera i krene kući. I tada se čuo glas – tih, krhak, kao šapat kroz oluju.„Mogu li dobiti vaše ostatke, gospodine?“Podigao je pogled i vidio je nju. Krhku figuru žene, kose zalijepljene za lice od kiše, s bebom čvrsto stisnutom uz prsa.
Nije molila, nije preklinjala – samo je stajala, noseći dostojanstvo koje je prijetilo da se svakog časa slomi.Aleksandar je osjetio kako mu srce preskače. I onda je ugledao njene oči.Zelenkaste, duboke – oči koje je poznavao. Oči koje je jednom volio.
„Emili?“ izustio je, glasom promuklim od šoka.Ona je uzmakla korak unazad, kao da će pobjeći. „Kako… znate moje ime?“„Nestala si,“ rekao je, ustajući naglo, stolica je pala unazad. „Nestala si prije deset godina!“
Kiša je padala sve jače, a njih dvoje su stajali jedno naspram drugog, kao dvoje stranaca i dvoje nekadašnjih ljubavnika. Beba je zaplakala, a Aleksandar je vidio njegove oči – svoje oči.„Je li to… moj sin?“
Emili je spustila pogled, stežući bebu još jače. „Nisam došla da ti uništim veče,“ prošaputala je. „Došla sam samo da mu dam da jede.“Aleksandar je pozvao konobara drhtavim glasom. „Privatnu sobu. Odmah.“
I dok su ih uvodili unutra, Aleksandar je shvatio da večeras neće slaviti pobjedu na tržištu. Večeras će se suočiti sa životom koji je mogao biti njegov – i djetetom koje nikada nije upoznao.
U privatnoj sobi restorana svjetlost je bila prigušena, stvarajući mir koji je oštro kontrastirao buci grada vani. Emili je sjedila na rubu plišane stolice, stežući Eli-ja kao da bi ga mogao neko uzeti ako popusti stisak. Aleksandar je sjedio preko puta, ruku sklopljenih na stolu, pogled mu nije napuštao njeno lice.„Reci mi sve,“ rekao je tiho, ali odlučno. „Ne štedi me. Želim znati gdje si bila sve ove godine.“
Emili je progutala knedlu i spustila pogled na sto. „Poslije našeg raskida, pokušala sam da te dobijem. Pisala sam, zvala. Ti si bio ljut, odbijao si da se javiš. A onda sam shvatila da sam trudna.“Aleksandar je osjetio kako mu srce udara sve jače. „Zašto mi nisi došla na vrata? Zašto mi nisi rekla?“
„Bila sam mlada i ponosna,“ rekla je kroz suze. „Tvoj sekretar mi je rekao da ne želiš nikakav kontakt. Nisam imala hrabrosti da ti se pojavim na pragu, trudna, moleći te za pomoć. I onda… izgubila sam posao. Završila u skloništu za žene. Bila sam sama.“
Aleksandar je zatvorio oči na trenutak, zamišljajući Emili kako sjedi na hladnom podu skloništa, ruku na stomaku. Slika ga je probola dublje nego što je očekivao.„I Eli?“ pitao je, gledajući sina kako sada mirno spava u njenom naručju.
„Rođen je u državnoj bolnici,“ šapnula je. „Borio se prva tri mjeseca. Bio je slab. Nisam imala ni za pelene. Radila sam šta sam mogla — čistila, prala sudove, sve samo da preživimo. Svaki dan sam se pitala da li sam pogriješila što ti nisam rekla.“
Aleksandar je ustao, prešao sobu i kleknuo pored nje. „Nisi pogriješila ti,“ rekao je, glasom promuklim od emocija. „Pogriješio sam ja. Trebao sam te zaustaviti kad si odlazila. Trebao sam te saslušati.“
Emili je obrisala suze rukavom. „Nisam došla po tvoju sažalost. Došla sam jer sam iscrpljena. Nisam imala više šta da prodam da bih ga nahranila.“Aleksandar je osjetio da mu se grlo steže. „Nećeš nikad više biti u toj situaciji. Nikad više.“
Njegov ton nije bio samo obećanje, bio je zakletva. U tom trenutku ušao je konobar sa toplim supama i svježim hljebom. Emili je spustila Eli-ja na stolicu pored sebe i počela jesti polako, gotovo s nevjericom. Aleksandar je samo stajao i gledao, kao da se plaši da će nestati ako trepne.Kada su završili, on je rekao: „Idemo kod mene.“„Ne mogu,“ rekla je brzo. „Tamo mi nije mjesto.“
„To je i tvoj dom, Emili,“ odgovorio je. „I njegov. Ako treba, preurediću cijelu kuću. Hoću da imate sobu, topli krevet, sigurnost. Hoću da znam njegov prvi osmijeh ujutro, njegov smijeh kad se probudi. Neću propustiti njegov život.“Emili je zastala, boreći se sa mislima. „A šta će reći tvoji partneri? Mediji? Ti si čovjek koji pazi na reputaciju.“
Aleksandar se nasmijao gorko. „Reputacija? Šta vrijedi sve ovo ako ne znam vlastitog sina? Ako pustim da vi nestanete opet? Neka mediji pišu šta hoće. Meni je važno da sam večeras pronašao ono što sam mislio da sam izgubio.“
Dok su izlazili iz restorana, kiša je prestala. Ulica je sjajila pod lampama, a vazduh je mirisao na svjež početak. Aleksandar je otvorio vrata limuzine i pomogao joj da uđe. U tišini vožnje, gledao je kako Eli spava, a srce mu se punilo nečim što nije osjećao godinama — toplinom, možda čak i nadom.
Kod njegove vile na obali, osoblje je istrčalo da pomogne. Emili je oklijevala kad je kročila unutra, očiju raširenih pred raskošnim enterijerom.„Ne moraš se plašiti,“ rekao je Aleksandar. „Ovo mjesto je hladno bez vas. Večeras ga činimo domom.“
Te noći, dok je Eli spavao u sobi punoj igračaka koje je Aleksandar dao donijeti, Emili je stajala na balkonu i gledala more. Aleksandar je prišao iza nje, stavio kaput preko njenih ramena.„Ne znam kako da ti nadoknadim sve ove godine,“ rekao je tiho.
„Možda i ne moraš,“ šapnula je. „Možda je dovoljno što si sada tu.“On ju je pogledao, a između njih se desilo ono što ni vrijeme ni bol nisu mogli izbrisati — povjerenje koje se vraća.
U tom trenutku, Aleksandar je znao da ovo nije samo susret. Ovo je novi početak. Za njega, za Emili, za malog Eli-ja. I da će, prvi put nakon dugo vremena, živjeti ne samo za profit i uspjeh, već za porodicu koju je tek pronašao.