„Mama, nemoj piti iz te čaše! Novi tata je nešto stavio unutra!“ – devojčicin glas presekao je mirnu večeru kao nož.Mary je ostala ukočena, čaša joj je zadrhtala u ruci. Srce joj je tuklo toliko glasno da je čula sopstveni puls u ušima. Pogledala je u Jamesa – njenog muža od svega tri meseca – a zatim u svoju devetogodišnju ćerku, koja je drhtala od straha.
„Šta si rekla?“ Mary je jedva izgovorila.Ellie je progutala suze i ponovila: „Video je kako si išla u kuhinju po salvetu i stavio nešto u tvoje vino. Video sam kako ga meša kašikom.“
James se nasmešio, ali taj osmeh je bio previše miran, previše prazan. „Ellie, zlato, verovatno si nešto pogrešno videla,“ rekao je glasom koji je zvučao više kao opomena nego uteha.
Ali Mary nije mogla da se smiri. Prsti su joj drhtali dok je spustila čašu na sto. Pogledala je u Jamesa, pa u svoju ćerku. U stomaku joj se javio ledeni osećaj – onaj koji upozorava da se nešto zaista loše dešava. Umesto da popije vino, odlučila je da napravi nešto što će zauvek promeniti tok te večeri…
Mary je polako uzela čašu, ali umesto da je prinese usnama, prebacila ju je ispred Jamesa. „Ti popij prvi,“ rekla je tiho, ali odlučno.James je zatreptao, kao da nije čuo dobro. „Molim?“
„Ako nema ništa unutra, popij.“ Njene oči su bile uprte u njega kao nikada do sada.Ellie je ćutala, držeći se za naslon stolice, ali Mary je mogla da oseti njen strah kao talas u sobi.
James je zastao. Napetost je visila u vazduhu. Onda se nasmejao, ali ovaj put je zvučao nervozno. „Mary, ovo je apsurdno.“„Popij,“ ponovila je, ovog puta glasnije.Njegov osmeh je nestao. „Neću da igram ove igrice.“Mary je ustala, uzela čašu i mirno krenula prema kuhinji.
Srce joj je udaralo kao bubanj. Otvorila je fioku i izvadila malu kašičicu. Uzela je gutljaj vina na kašičicu i sipala ga u providnu čašu da ga pogleda ispod svetla.Vino je izgledalo normalno, ali miris je bio čudan, suviše sladunjav.„Šta radiš?“ James je ušao za njom, lice mu je postajalo tamnije.
„Ako nema šta da kriješ, neće ti smetati da ovo odnesem na testiranje.“ Mary je uzela telefon i počela da kuca broj lokalne apoteke gde je znala da rade brze testove na supstance.
„Stani,“ rekao je James oštro, hvatajući je za zglob. „Preteruješ. To je samo vitamin u prahu. Hteo sam da te iznenadim jer si rekla da se osećaš umorno.“Mary ga je pogledala. „Vitamin? Bez da mi kažeš?“
„Htela si iznenađenje, zar ne?“ rekao je, ali glas mu je pucao.U tom trenutku Ellie je počela da plače. „Mama, nisam lagala!“Mary je prišla ćerki, spustila se na kolena i privukla je sebi. „Znam, zlato. Ti si me spasila.“
Okrenula se ka Jamesu, u očima joj je plamtela odluka. „Izlazi iz moje kuće. Sada.“James je zinuo. „Ne možeš to da uradiš—“„Mogu i hoću,“ prekinula ga je. „Ili ću pozvati policiju. Ovo se završava večeras.“
On je besno udario rukom o sto i izašao, vrata su zalupila tako jako da je sve zadrhtalo.Mary je tresla ruke dok je zaključavala vrata. Pogledala je ka čaši na pultu i osetila kako joj se stomak okreće.
Narednog jutra odnela je uzorak vina u laboratoriju. Rezultati su potvrdili njene najgore strahove – supstanca koja izaziva pospanost i dezorijentaciju.To je bio trenutak kada je znala da više nema povratka.
Podnela je zahtev za razvod i restriktivnu meru istog dana.Mesecima kasnije, dok su sedeli u dvorištu, Mary je zagrlila Ellie i šapnula: „Ti si moja mala heroina. Možda sam ja mislila da štitim tebe, ali ti si spasila mene.“
Ellie se nasmešila po prvi put posle mnogo nedelja i rekla: „Sada smo opet samo ti i ja. I to je dovoljno.“Mary je znala da pred njima nije lak put – ali prvi put posle dugo vremena, osećala je mir.