Kada se osvrnem na godine koje sam provela uz muškarca koji me nikada nije istinski volio, osjećaji su pomiješani. S jedne strane, osjećam tugu zbog vremena koje je otišlo i koje se nikada neće vratiti. S druge strane, osjećam snagu jer sada jasno vidim ono što tada nisam mogla.
Moja mlađa verzija bila je djevojka koja je vjerovala da je ljubav stvar žrtvovanja, čekanja i dokazivanja. Vjerovala sam da ako budem dovoljno dobra, strpljiva i tiha, jednog dana ću dobiti ono što zaslužujem – toplinu i pažnju. Danas znam da ljubav tako ne funkcioniše.
Godine provedene uz muškarca koji me nije volio učile su me tihoj patnji. Svaki dan sam se nadala da će primijetiti moj trud, da će se promijeniti, da će jednom pogledati na mene onako kako sam ja gledala na njega. Taj pogled nikada nije došao.
Što bih rekla mlađoj sebi? Rekla bih joj da ljubav ne treba da boli. Rekla bih da ljubav nije tiha borba za nečije srce, već dvosmjerna ulica gdje obje strane žele isto.
Podsjetila bih mlađu sebe da pažnja, nježnost i toplina nisu luksuz, već minimum koji žena zaslužuje. Ako toga nema, onda to nije ljubav, bez obzira na izgovore i obećanja.
Takođe bih joj rekla da je ćutanje najopasnije oružje u vezi. Kada žena prestane da govori jer zna da je partner ne sluša, tada počinje polako da nestaje iznutra. To se meni dogodilo, i dugo nisam shvatala koliko sam time gubila sebe.
Mojoj mlađoj sebi bih šapnula da ne pristaje na mrvice. Da ne vjeruje da su hladni dodiri, prazne riječi i rijetki trenuci pažnje nešto što se mora trpjeti jer “svi brakovi su takvi”. To jednostavno nije istina.
Rekla bih joj da muškarac koji voli neće praviti da se osjećaš samom u dvoje. On neće okretati glavu kada mu je potrebna tvoja blizina, niti će te ostavljati da se pitaš vrijediš li dovoljno.Mojoj mlađoj sebi bih savjetovala da pobjegne čim osjeti da se bori sama. Ljubav nije rat, i ne bi trebalo da izgleda kao neprekidna borba za pažnju.
Jedna od najvećih lekcija koju sam naučila jeste da žena mora voljeti sebe prije svega. Jer kada voliš sebe, jasno postavljaš granice i ne dozvoljavaš nikome da te tretira kao rezervu ili opciju.Rekla bih joj da snaga nije u tome da ostaneš i trpiš. Snaga je u tome da odeš kada shvatiš da nema ljubavi, bez obzira koliko ti srce drhtalo i koliko godina imala.
Mojoj mlađoj sebi bih poručila da vrijeme ne treba trošiti na ljude koji ne znaju voljeti. Jer godine koje odu, više se ne vraćaju. A svaki trenutak proveden uz pogrešnog muškarca oduzima prostor onome pravom.
Naučila sam da se istinska ljubav prepoznaje po miru. Ako si stalno nemirna, nesigurna i gladna pažnje – to nije ljubav, to je iluzija.Rekla bih svojoj mlađoj sebi da ne nasjeda na izgovore. Muškarac koji te voli uvijek će naći vremena, uvijek će pronaći način da pokaže da mu je stalo. Sve ostalo su prazne priče.
Mojoj mlađoj sebi bih priznala da sam se dugo bojala samoće, i da me taj strah držao uz njega. Ali sada znam da je samoća hiljadu puta bolja od života uz nekoga ko te ne voli.Poručila bih joj da ne odgađa svoju sreću. Život ne počinje tek kada se on promijeni. Život je ovdje i sada, i zaslužuješ ga živjeti punim plućima.
Rekla bih joj da ne vjeruje u bajke gdje će se hladan muškarac jednog dana pretvoriti u princa. Ljudi se rijetko mijenjaju, a ti nisi tu da nekoga preobraziš.Mojoj mlađoj sebi bih savjetovala da gleda djela, a ne riječi. Jer ljubav se ne mjeri time šta on kaže, nego šta pokazuje iz dana u dan.
Na kraju, rekla bih joj da se ne boji otići. Da iza bola i razočaranja postoji novi život, novi početak i novi mir. Jer uvijek je bolje biti sam nego uz nekoga ko te nikada nije volio.
I možda najvažnije – rekla bih joj da se nikada ne kaje. Jer iako sam izgubila godine uz njega, naučila sam lekciju koja vrijedi čitav život: žena koja zna svoju vrijednost nikada neće pristati na manje od prave ljubavi.