Bio je hladan oktobarski jutro u Londonu, magla je ležala nisko, a dah se pretvarao u paru. Jonathan Fairchild, milijarder i osnivač tehnološkog carstva, tog jutra je kao i svakog drugog kročio ka privatnoj bolnici gde mu je ležala osmogodišnja ćerka Emma – nepokretna od nesreće koja mu je već odnela suprugu.
Novac nije bio problem, ali medicina nije imala odgovor. Svaki jutarnji dolazak bio je molitva za čudo koje nikako da dođe.Na stepeništu bolnice sedeo je dečak u poderanom kaputu, stopala mu gola kroz izbušene cipele. Već danima je posmatrao Jonathana. I tog jutra, kada je milioner prošao pored njega, dečak je ustao i rekao:
„Mogu da učinim da vaša ćerka ponovo hoda.“Jonathan se zaustavio. Okrenuo se. Reči su ga presekle kao hladan nož.„Šta si to rekao?“ pitao je polako, prilazeći dečaku.
„Rekao sam da mogu da joj vratim hod,“ odgovorio je dečak mirno, bez imalo straha.Jonathan je pogledao svoje telohranitelje. „Ostavite nas,“ naredio je, a zatim se spustio u nivo dečakovih očiju. „Kako?“
Leo se samo osmehnuo i šapnuo: „Morate poći sa mnom.“Jonathan je osetio kako mu srce lupa. Sve u njemu govorilo je da je ovo ludost, ali nešto u dečakovim očima – ta sigurnost – nateralo ga je da pođe.
Njegov Rolls Royce je krenuo za Leom, koji je hodao kroz uske ulice sve do napuštene zgrade na periferiji. Unutra, na improvizovanom stolu, stajala je mala drvena kutija sa starim beležnicama.
„Ovo je pripadalo mom ocu,“ rekao je Leo. „Bio je neurohirurg. Pre nego što je umro, radio je na eksperimentalnoj metodi regeneracije nervnih završetaka.“Jonathan je pažljivo uzeo beležnicu. Crteži, formule, beleške – sve je izgledalo neverovatno detaljno.
„Ovo nikada nije objavljeno,“ nastavio je Leo. „Moj otac je verovao da može da pomogne ljudima, ali niko nije hteo da finansira istraživanje. Kada je poginuo, ostalo je meni.“
Jonathan je seo na stari sto, ruke su mu drhtale dok je okretao stranice. Svaka nota, svaki dijagram bili su logični, precizni – kao da pred sobom ima naučni proboj.„Zašto meni?“ pitao je.
„Jer vi imate sve što treba da ovo zaživi,“ odgovorio je Leo. „Novac, ljude, laboratorije. A ja imam znanje. Moj otac me učio svemu. Samo mi je potreban neko ko veruje.“Jonathan je za trenutak ćutao, a zatim rekao: „Ako postoji i jedan procenat šanse da ovo pomogne Emmi, finansiraću sve.“
Sutradan su otvorili poseban istraživački fond. Naučnici su se okupili, radili dan i noć. Nakon meseci terapija i eksperimentalnih tretmana, došao je dan kada je Emma pokušala da stane.
Jonathan je držao dah dok su terapeuti pomagali. Emma je drhtala, ali je uspela da se uspravi – a zatim da napravi prvi korak.Suza mu je skliznula niz obraz. „Hodaj, dušo,“ šapnuo je.
Emma je napravila još dva koraka, a zatim potrčala pravo u očev zagrljaj.Kasnije, Jonathan je pronašao Lea i rekao mu: „Od danas, nikada više nećeš spavati na ulici. Bićeš deo našeg života.“Leo je samo klimnuo, a oči su mu zablistale.
Godinu dana kasnije, otvorili su Fondaciju dr. Whitman, posvećenu pomaganju deci sa povredama kičme – u čast Leovog oca.Jonathan je znao da je tog oktobarskog jutra pronašao nešto više od leka za svoju ćerku – pronašao je nadu.