Spasitelj u žutom kaputu: Nismo imali kamo, a on se pojavio i riskirao sve. Iako mu ne znam ime, nikada ga neću zaboraviti.
Živim u Meadow Creeku osam godina. Bilo je tu oluja, naravno. Vjetar, grad, čak i povremeni nestanak struje. Ali ništa me nije moglo pripremiti za taj dan. Dan kada se nebo otvorilo i voda je progutala moju ulicu u nekoliko minuta.
Bio je to običan dan. Upravo sam stavila kolačiće u rernu i pjevušila uz radio dok sam prala posuđe. Moj sin Liam, 7, slagao je Lego kocke, a Nora, moja 3-godišnjakinja, gledala je crtiće.
Tada se začuo čudan zvuk grgljanja. Pogledala sam dolje. Voda. Isprva samo tanki sloj, ali se za trideset sekundi voda već dizala do članaka. Potrčala sam u dnevnu sobu, srce mi je lupalo. “Liam, gore! Idi gore – sada!” Podigla sam Noru, uhvatila Liama za ruku.
Struja je nestala. Moj telefon je bio prazan. Pokušala sam otvoriti ulazna vrata, ali okvir se toliko napuhao da se nisu mogla pomjeriti. Nismo imali vremena da razmišljamo ili da paničimo, samo da djelujemo. Uspjeli smo se popeti na sprat i sjela sam, čvrsto držeći svoju djecu. “U redu je”, šaptala sam iznova i iznova, više sebi nego njima. “U redu je. Ovdje smo sigurni.”
Ali jesmo li bili?
Kiša je udarala po prozorima poput hiljadu oštrih prstiju. Zatim je nastala tišina. Duboka, jeziva tišina, kao da je svijet prigušen. Tada sam to čula. Kucanje. Ne na vratima. Na prozoru.
Okrenula sam se, uplašena. Mali prozor na spratu svijetlio je od snopa svjetlosti. Čuo se muški glas, prigušen, ali jasan: “Gospođo! Pokrivam vas – samo mi ih dodajte!”
Srce mi je gotovo stalo. Vidjela sam čovjeka kako stoji do pojasa u poplavnoj vodi, u jarko žutom kišnom kaputu, a lice mu je bilo u sjeni svjetlosti koju je držao u jednoj ruci.
Ponovio je: “Samo mi ih dodajte. Odvest ću ih do broda.”
Instinkt je preuzeo. Otvorila sam prozor. Vjetar i kiša udarali su mi u lice. Pogledala sam čovjeka u oči – bile su fokusirane, mirne. Prvo sam mu predala Liama. Moj sin je vrisnuo i čvrsto me držao za ruku, ali muškarac ga je sigurno uhvatio i prislonio na svoja prsa. “Imam te, prijatelju.”
Zatim sam podigla Noru. Plakala je, a njene male ruke su se vraćale prema meni, ali on ju je pokupio kao da ništa ne teži i balansirao ih oboje u svojim rukama. I onda se okrenuo i počeo da hoda, sporo i stabilno, kroz vodu do grudi, prema ulici. Isprva se nisam mogla pomjeriti. Samo sam stajala tamo, gledajući kako stranac nestaje u oluji s mojim cijelim svijetom u naručju.
Konačno sam se trgnula i krenula niz stepenice. Voda unutar kuće se popela do mog struka. Namještaj je plutao. Probila sam se kroz vodu, drhteći, i otvorila natečena vrata ramenom.
Napolju, struja mi je vukla noge. Uspjela sam doći do pločnika na vrijeme da vidim mali spasilački brod kako se udaljava. Moja djeca su bila unutra, ušuškana u dekama. Čovjek u žutom kaputu nježno im je pomogao da uđu, dao je kapetanu palac gore, a zatim se – ne ulazeći i sam – vratio prema mojoj kući.
“Čekajte!” viknula sam, teturajući za njim kroz vodu. “Kako se zovete?” Zastao je, napola se okrenuo i tiho rekao: “Recite im da je neko pazio na njih danas.” I baš tako, nestao je između kuća.
Tu noć nisam spavala. Sljedećih nekoliko dana, dok su se poplave povlačile, pitala sam sve o njemu. Pokazivala sam njegov opis vatrogasnoj službi, Nacionalnoj gardi, volonterskim timovima za potragu. Žuti kaput. Oko 1,80m. Miran glas. Snažan. Ništa. “On nije naš,” rekao je kapetan spasilačke službe. “Kada sam pristao, samo mi je predao djecu i otišao.”
Nijedan od mojih komšija ga nije vidio. Liam je stalno pitao: “Mama, ko je bio taj čovjek?” Nisam znala šta da kažem, pa sam mu rekla istinu. “Neko hrabar. Neko dobar. Neko ko se pojavio tačno kada nam je bio najpotrebniji.”
Prošle su sedmice. Preselili smo se u privremeni smještaj. Prijatelji su nam pomagali da se obnovimo. Donacije su stizale sa svih strana. Ali slika tog čovjeka nikada me nije napustila.
Sve do jednog popodneva početkom aprila, skoro dva mjeseca kasnije. Odvela sam djecu u prodavnicu da uzmemo uzorke boje. Nora je ispustila lizalicu i počela da plače. Kleknula sam da je podignem – i tada sam ga ugledala. Ili sam mislila da jesam.
Preko puta parkinga, pored starog crvenog kamioneta, stajao je čovjek u farmerkama i teget flanelskoj košulji. Izgledao je… drugačije bez žutog kaputa, ali smirena, uglasta ramena, način na koji se kretao – mirno i promišljeno – nešto u njemu me je natjeralo da mi srce stane. Vidio je da ga gledam. Ukočio se. Prišla sam mu, polako, srce mi je kucalo. “Izvinite,” rekla sam. “Ja… mislim da ste mi vi pomogli. Tokom poplave.” Blago se nasmiješio i odmahnuo glavom. “Mislim da ste pogriješili.”
Ali ovaj put ga nisam puštala. “Izvukli ste dvoje djece iz prozora na spratu. U oluji. I nestali.” Pogledao je dolje, a zatim tiho rekao: “Gospođo, mnogo je ljudi pomoglo tog dana.” “Ali vi niste htjeli zasluge.” Oklijevao je, a zatim me konačno pogledao u oči. “Ponekad samo radimo ono što se nadamo da bi neko uradio za našu porodicu.”
Posegnula sam i dodirnula mu ruku. “Molim vas. Dopustite mi da vam zahvalim. Moja djeca su živa zbog vas.” Nježno se nasmiješio. “Bilo ih je vrijedno spasiti.” Prije nego što sam mogla reći bilo šta drugo, okrenuo se i otvorio vrata svog kamiona. Stajala sam tamo, rastrzana između zahvalnosti i nevjerice. “Mogu li barem znati vaše ime?” Jednom se osvrnuo. “Zovite me kako god želite,” rekao je. “Ali ja sam bio samo neko ko je pazio na njih.”
I onda je odvezao. I dalje mu ne znam ime. Nikada ga više nisam vidjela nakon toga.
Ali svaki put kada se moja djeca smiju, svaki put kada ih čvrsto zagrlim, mislim na njega. Na stranca koji se pojavio na kiši kao nešto iz bajke, koji je riskirao svoj život da spasi moj bez da je tražio išta zauzvrat. Tako da radim ono što je tražio. Govorim im da je neko pazio na njih tog dana. I kada budu stariji, ispričat ću im o čovjeku u žutom kaputu koji me je naučio da heroji ne nose uvijek značke ili plašteve – i ne ostaju da prime aplauz. Ponekad, samo dođu kada su potrebni… …i nestanu u oluji.