Sa devetnaest godina, Ana je mislila da zna šta je život. Svet je bio pun mogućnosti, a njena budućnost je izgledala svetla. Sve dok se porodična vinarija, ponos njene porodice vekovima, nije našla na ivici bankrota. Dugovi su bili preveliki, a banke neumoljive.
Spas je došao u obliku ponude od koje se ledi krv u žilama. Stari, moćni šeik Al-Hamad, poslovni partner njenog oca, ponudio je da pokrije sve dugove. Ali uslov je bio surov: Ana je morala da se uda za njega.
Nije bilo pregovora. Bila je to prodaja. Njena sloboda za opstanak porodice. Pristala je, teškog srca.
Venčanje je bilo hladna, poslovna transakcija u dalekoj, pustinjskoj zemlji. Bez gostiju, bez slavlja. Samo advokati, ugovori i njen potpis na dokumentu koji joj je zapečatio sudbinu.
Dok su je te večeri odvodili u palatu, nije znala šta je čeka. Nadala se da će brak biti samo formalnost, da stari šeik samo traži društvo. Ali hladni pogledi advokata i napeta atmosfera govorili su da će sve biti drugačije.
Svadbena noć. Palata je utonula u čudnu tišinu. Ana je sedela na ivici ogromnog kreveta u raskošnoj sobi, u laganoj, skoro prozirnoj odeći. Ruke su joj bile sklopljene u krilu, a svaki mišić napet. Čekala je.
Vrata su se otvorila. Ušao je šeik. U svojim sedamdesetim, bio je visok i impozantan, očiju koje su sijale čudnom vatrom. Glas mu je zvučao kao naredba. Svaki njegov pokret je približavao trenutak kojeg se najviše plašila. Pokušala je da se pomiri sa sudbinom, ali unutrašnji glas je vrištao za spasenjem koje nije dolazilo.
Približavao joj se polako, kao grabljivac koji proučava svoj plen. Ana je skamenjeno sedela, srce joj je snažno lupalo.
Ali umesto da joj priđe, šeik se zaustavio na pola sobe, pažljivo je gledajući. “Ne plašiš me se?”, tiho je, skoro šapatom, upitao.
Ana nije mogla da odgovori.
U tom trenutku, vrata sobe su se ponovo otvorila. Ušao je mladić. Mogao je imati dvadesetak godina, bio je visok i naočit, ali su mu oči bile ispunjene dubokom tugom.
Stari šeik je pogledao prvo u mladića, a zatim u Anu.
“Ona je tvoja,” rekao je šeik svom sinu, a glas mu je bio hladan kao pustinjska noć. “Dug je plaćen.”
Okrenuo se i izašao iz sobe. Vrata su se uz težak zvuk zatvorila za njim, a Ana je čula kako se brava zaključava. Ostala je sama, zarobljena sa potpunim strancem.
Stranac je stajao u tišini, ne prilazeći joj. Bio je visok, naočit, ali u njegovim očima bila je duboka tuga. Ana ga je posmatrala, a strah se polako pretvarao u zbunjenost.
“Ko si ti?”, prošaputala je.
“Moje ime je Jasir,” rekao je, a glas mu je bio mek. “Ja sam šeikov sin.”
Prišao je prozoru i pogledao u pustinjsku noć. “Ovo što je moj otac uradio je varvarski. Znam to. Ali on ne zna drugačije. ‘Brak’ je bio samo ugovor, način da se legalno plati dug tvoje porodice i da te dovede ovde.”
“Da me dovede… zašto?”, upitala je.
Okrenuo se i pogledao je, a u očima mu se video stid. “Za mene. Moja majka je umrla pre mnogo godina. Od tada, ja… ne izlazim mnogo. Otac misli da nijedna žena ne bi svojevoljno bila sa mnom. Pa je odlučio da mi ‘kupi’ jednu.”
“Ti nisi zatvorenica,” nastavio je brzo. “Dug tvoje porodice je plaćen. Slobodna si da ideš. Ali… ako ostaneš, neće ti ništa nedostajati.”
Ana je bila zapanjena. Nije više bila supruga starca, ali je i dalje bila roba, nagrada kupljena za usamljenog princa. Bes se u njoj mešao sa čudnim saosećanjem prema tužnom mladiću ispred nje.
Odlučila je da ostane. Bar za sada.
Dani su se pretvarali u nedelje. Živela je u raskošnom, zlatnom kavezu. Imala je sve, osim slobode. Jasir ju je izbegavao. Viđala ga je samo iz daljine, kako čita u bašti ili posmatra zvezde sa balkona. Bili su dva stranca, zarobljena u istoj palati.
Jedne noći, nije mogla da spava. Lutajući hodnicima, čula je tihu muziku. Pratila ju je do skrivene biblioteke. Tamo je, okružen hiljadama knjiga, sedeo Jasir. Nije čitao, već je pisao. Poeziju.
Te noći su prvi put zaista razgovarali. Pričao joj je o svojoj strasti prema zvezdama, o majci koja ga je naučila da voli poeziju. Ona mu je pričala o svojoj vinariji, o mirisu grožđa posle kiše, o snovima koje je ostavila za sobom.
Otkrili su da su oboje usamljene duše, zarobljene očekivanjima svojih očeva.
Njihovi tajni noćni razgovori postali su njeno utočište. Počela je da vidi ispod fasade tužnog princa – videla je pametnog, nežnog i duhovitog čoveka. On je u njoj video ne kupljenu nevestu, već jaku, inteligentnu ženu koja ga razume.
Ali stari šeik je postajao nestrpljiv. Jednog dana, pozvao ih je oboje.
“Prošlo je nekoliko meseci,” rekao je hladno. “Još uvek nema vesti o nasledniku. Ovaj dogovor nije bio samo da se plati dug. Očekujem da ispunite svoju dužnost.”
“Ona nema nikakvu dužnost!”, rekao je Jasir, a glas mu je bio čvrst. Po prvi put, suprotstavio se ocu. “Ana nije predmet. Ona je osoba. I neće biti primorana ni na šta.”
Šeik je bio zapanjen sinovljevom hrabrošću. “Ako je tako,” rekao je, “onda je dogovor prekršen. Dug tvoje porodice će biti vraćen.”
“U redu,” rekao je Jasir, ne trepnuvši. “Onda idem sa njom.”
U tom trenutku, Ana je sve shvatila. Učinilo joj se da je devojka koja je ušla u njegov život bila ono što on nije očekivao. Ali bila je i više od toga. Bila je neko za koga je on bio spreman da se bori.
Stari šeik je, videvši odlučnost u očima svog sina po prvi put, na kraju popustio.
Te večeri, Jasir je odveo Anu u skrivenu baštu na krovu palate, ispunjenu cvećem koje cveta noću.
“Hvala ti,” prošaputala je Ana.
“Nisam to uradio zbog oca,” rekao je, uzimajući je za ruku. “Uradio sam to zbog sebe. Ne želim da odeš.”
U tišini pustinjske noći, pod zvezdanim nebom, njihova priča je konačno počela. Ne kao ugovor, ne kao dug, već kao slobodan izbor dvoje ljudi koji su, u zlatnom kavezu, pronašli jedno drugo.