Dvadeset godina zaredom, moj muž mi je svake večeri donosio “umirujući biljni čaj”. Pila bih ga, a san bi me odvukao u svet čudnih, maglovitih snova. Činilo mi se da se u mojoj kući održavaju bučne zabave, a ja sam samo senka među gostima… Ali istina se pokazala strašnijom od bilo koje fantazije.
Imam sedamdeset sedam godina. Pola veka sam ćutala, jer ko bi poverovao u takvu priču? Živela sam sa čovekom kojem sam verovala, sa sopstvenim mužem. I upravo je on, pod maskom brige, pretvarao moje noći u dugi, tihi košmar.
Svaki gutljaj njegovog “čaja” bio je kap otrova – ne za telo, već za svest. Oduzimao mi je pamćenje, volju, osećaj stvarnosti. Njegov ritual je bio besprekoran. Tačno u devet uveče, ušao bi u spavaću sobu sa porcelanskom šoljom iz koje se pušila para. “Evo, draga,” rekao bi sa najnežnijim osmehom. “Da lepše spavaš.”
A ja sam mu verovala. Verovala sam u priču o brižnom mužu koji pazi na svoju ženu lošeg zdravlja. Verovala sam mu kada bih se ujutru budila umornija nego kada sam legla, sa nejasnim sećanjima na muziku, smeh i miris cigara. “Opet si imala loše snove,” govorio bi, mazeći me po kosi. “Sve je u redu, ja sam tu.”
Ali jednog jutra, probudila sam se i na tepihu pored kreveta ugledala nešto što nije pripadalo našem svetu. Jednu, jedinu, svetlucavu šljokicu. Poput one sa balske haljine. Zurila sam u nju, a u glavi mi je odzvanjao smeh iz sna. Da li je to bio samo san?
Sumnja je počela da me nagriza. Počela sam da primećujem sitnice. Mrlje od vina na tepihu koje bi on objašnjavao “nespretnošću”. Ponekad bih ujutru osetila blagi miris tuđeg, jeftinog parfema. Svaki put, imao je spreman, logičan odgovor. Svaki put, uveravao me je da mi sećanje slabi, da postajem zaboravna. I počela sam da mu verujem. Možda sam zaista luda.
A onda, jedne večeri, doneo mi je čaj. Dok sam ga uzimala, ruke su nam se dodirnule. Njegovi prsti su bili ledeni. I mirisali su na duvan. On nikada nije pušio.
Te noći, donela sam odluku.
Dok je stajao okrenut leđima, praveći se da namešta zavese, brzo sam prosula vreli sadržaj šolje u saksiju sa paprati pored kreveta. Vratila sam se u krevet i zatvorila oči, praveći se da tonem u san. Srce mi je lupalo tako jako da sam se plašila da će ga čuti.
Ležala sam u mraku, budna. Potpuno budna, po prvi put posle mnogo godina. I čekala.
Čekala je, slušajući otkucaje sopstvenog srca. Nakon pola sata, čula je kako je ustao, tiho izašao iz sobe i zaključao vrata spolja. Zatim, koraci niz hodnik, otvaranje ulaznih vrata. Prigušeni glasovi. Smeh. Zvuk otvaranja flaše.
Muzika je počela, tiha i prigušena. Moja kuća. Moja kuća se pretvarala u jazbinu za zabavu dok sam ja, drogirana, spavala.
Pažljivo je ustala iz kreveta. Prišla je vratima i pogledala kroz staru ključaonicu. Prizor ju je užasnuo. Njen muž je stajao nasred dnevne sobe, grleći mladu, plavokosu ženu. Njegovu ljubavnicu. U sobi je bilo još desetak nepoznatih ljudi. Smejali su se, pili njeno vino iz njenih kristalnih čaša.
Te noći, nije spavala. Sedela je u mraku, a tugu je zamenio ledeni, proračunati bes.
Sledećeg jutra, ponašala se kao i obično. Kada joj je doneo doručak, delovala je umorno i zbunjeno. “Opet sam imala one čudne snove,” rekla je. “Čula sam muziku.”
On ju je pomilovao po glavi. “Samo ružan san, draga. Popij lekove.”
Od tog dana, postala je glumica. Noću, kada je mislio da spava pod dejstvom njegovog “leka”, posmatrala je, slušala, pamtila. On se navikao da je smatra bespomoćnom – i upravo u tome se krila njegova slabost. Svake noći bi prosipala čaj i čekala. Sakrivenim telefonom, snimala je zvuke zabava.
Jednog dana, dok je on bio van kuće, pretražila je njegovu radnu sobu. U skrivenoj pregradi iza police sa knjigama, pronašla je dokumenta. Potpisi, potvrde, lažni medicinski nalazi – dokazi da je planirao da je proglasi ludom i zauvek izoluje u sanatorijumu.
Zatim – pisma njegovoj ljubavnici, puna planova i proračuna. “Još samo malo strpljenja, draga,” pisao je. “Uskoro će sve biti naše.”
Mislio je da je drži u kavezu, ali nije primetio: kavez je već počeo da se ruši.
Ćutala je, smešila se, nastavljala da “pije” svoj topli otrov. Ali svaka laž, svaki lažni dodir, postajali su za njega nevidljiva presuda. Nije shvatao da se njegov pažljivo izgrađen svet već raspada.
Kada je sakupila sve dokaze, znala je da je vreme.
Te večeri, pripremila je dve šolje čaja. U njegovu je, drhtavim ali odlučnim rukama, sipala jak sedativ koji joj je lekar prepisao za “nesanicu”.
Ušao je u sobu. “Evo, draga.” Popili su čaj, svako svoj. Ona je svoj, kao i obično, prosula.
“Osećam se tako umorno večeras,” rekla je, zatvarajući oči.
Nakon desetak minuta, osetio je kako mu se soba vrti. Noge su mu postale teške. Pogledao je u nju, zbunjen.
Ona je otvorila oči. U njima više nije bilo magle, samo ledena, bistra oštrica. Sela je na krevet.
“Kako je, dragi?”, upitala je, a glas joj je bio snažan. “Osećaš li se malo… umorno?”
U tom trenutku, začulo se zvono na vratima. Pa kucanje. Glasno.
“Šta je to?”, promucao je.
“To su gosti,” rekla je mirno. “Ali moji. Ne tvoji.”
Vrata spavaće sobe su se otvorila. U sobu su ušli policajci, a iza njih njena deca, koju je on godinama trovao pričama o njenoj “bolesti”.
“Šta…”, pokušao je da ustane, ali telo ga nije slušalo.
Pružila im je fasciklu sa svim dokazima. Snimke. Pisma. Medicinske nalaze.
“Ovaj čovek,” rekla je, pokazujući na svog muža koji je sada ležao ošamućen na podu, “me je dvadeset godina trovao i pokušavao da me proglasi ludom da bi se dokopao mog novca.”
Dok su mu stavljali lisice, a ljubavnica, koja je upravo stigla na “žurku”, vrištala u hodniku, ona je stajala mirno.
Nije više drhtala od straha. Znala je: sada je on taj koji živi u kavezu, a ključ je bio u njenim rukama.