63 bajkera se pojavilo ispred prozora moje kćerke, a onda se bolnička tišina pretvorila u čudo.
Mislila sam da čuda dolaze tiho, umotana u svjetlost. Ali čudo koje je spasilo moju kćer stiglo je umotano u kožu, vozeći 63 motora koji su potresli bolničko dvorište iz temelja.
Tačno u 19 sati, dok je sunce zalazilo, duboka tutnjava 63 motora ispunila je večernji zrak. Nije to bio haos, već harmonija, poput čeličnog hora. Trideset sekundi su tutnjali uglas, a onda je nastala potpuna tišina.
Unutra, moja kćerka Emma – preslaba da hoda, ležala je u krevetu. Pružila je drhtavu ruku prema prozoru. Oči su joj se raširile, a usne su joj se razvukle u najmanji osmijeh koji nisam vidjela sedmicama. A onda su došle suze. Nije plakala od bola, već od radosti.
Ispred prozora, u savršenom polukrugu, stajala su 63 motora sa svojim vozačima. Muškarci i žene u kožnim prslucima, čija su lica bila izbrazdana vjetrom i suncem, stajali su pognutih glava i gledali u njen prozor.
Na svakom prsluku bila je ušivena zakrpa: leptir s krilima boje plamena i snažnim, odlučnim izrazom lica. Ispod toga je pisalo: Emmini ratnici.
Nije to bio reklamni trik. Nisu to bili stranci. Bio je to bajkerski klub “Željezno srce”, grupa bajkera koja je postala naša porodica u borbi protiv raka. Stajali su uz nas kroz svaku dijagnozu, svaki boravak u bolnici, svaku noć kada sam tiho plakala pored Emmine postelje.
Njihova priča počela je devet mjeseci ranije. Jednog proljetnog jutra, svijet mi se srušio.
Emma je oduvijek bila svjetlost – bistra, radoznala, puna energije. Jedan dan je jurila leptire u dvorištu, a sljedeći je ležala na podu, blijeda i bez daha. Dijagnoza je došla brzo: akutna limfoblastna leukemija.
Riječi mi nisu dopirale do mozga dok sam sjedila u ordinaciji doktora. Najbolji tretman je bio eksperimentalan i nevjerovatno skup: 200.000 dolara. Osiguranje to nije pokrivalo. Izašla sam iz ordinacije, ušla u auto i plakala. Nisam mogla disati. Život moje kćerke imao je cijenu, a ja nisam imala sredstava da kupim vrijeme.
Tada sam čula tiho tutnjanje, a potom i prepoznatljivi dolazak motora. Desetak bajkera uletjelo je na parking restorana na svom sedmičnom sastanku. Pokušala sam sakriti lice, ali me jedan od njih primijetio. Bio je ogroman – istetoviran, s gustom bradom i prslukom prekrivenim zakrpama. Njegovo ime, izvezeno crvenim koncem, glasilo je: Big Mike.
Prišao je i lagano pokucao na prozor. “Gospođo, jeste li dobro?” upitao je.
Otvorila sam prozor i šapnula mu istinu. Emmimu dijagnozu, cijenu, beznadežnost koja me izjedala. On je tiho slušao. Kada sam završila, samo je klimnuo glavom. “Niko se ne bori sam”, rekao je, tapšući se po prsluku.
Sljedećeg jutra, radnik na parkingu bolnice mi je mahnuo da prođem. Zbunila sam se. “Već je plaćeno”, rekao je. “Neka bajkerska grupa platila je tvoju kartu za cijeli mjesec.”
I tako su bili uz nas. Jedan po jedan, bajkeri su se pojavljivali na sastancima, sjedili sa mnom tokom hemoterapija, donosili Emmi poklone – naljepnice leptira, igračke motore, čak i plišanog leptira kojeg je grlila svaku noć.
Sestre su isprva bile skeptične. Ali onda je došao dan kada je Tiny Tom – njihov najniži član s divovskim srcem – tri sata držao novorođenče, pjevušeći uspavanke svojim promuklim glasom. Od tog dana, osoblje ih je prihvatilo kao porodicu.
Emma je obožavala Big Mikea. Jednom mu je šapnula: “Voljela bih da imam prsluk kao tvoj.” Mike se nasmijao. “Kako bi izgledao?”
Ona je ozbiljno razmislila, a onda se nasmijala: “Leptir. Ali borben. Leptir koji uzvraća udarac.”
Dvije sedmice kasnije, Mike se vratio s malim kožnim prslukom. Na leđima je bio naslikan borbeni leptir s krilima u boji plamena i riječima Emmin ratnik.
Nosila ga je s ponosom, preko bolničke haljine. Izgledala je kao mali anđeo.
Ali bajkeri tu nisu stali. Počeli su prikupljati sredstva. Osnovali su dječiji fond “Željezno srce”. Emmin leptir je postao njihov simbol.
Jednog dana sam bila u bolničkom lobiju, ponovno slomljena. Emmio stanje se pogoršalo, a sljedeći tretman koštao je još 200.000 dolara. Nisam rekla ni riječ.
Ali nekako, Mike je znao. Prišao mi je i rekao: “Porodični sastanak. Klub. Sedam sati.”
Nikada nisam bila u klubu bajkera. Očekivala sam svašta, ali sam pronašla toplinu. Na stolu je stajala drvena kutija. Mike mi ju je pružio. “Otvori je.”
Unutra su bile koverte, čekovi, novac. Na samom dnu stajao je papir na kojem je pisalo 237.000 dolara.
“Za Emmu”, rekao je Mike.
Nisam mogla progovoriti. Odrasli ljudi brisali su suze, koliko su tiho mogli. Jedan od bajkera – dokumentarista – snimao je sve: posjete bolnici, prikupljanje sredstava, Emmimo putovanje. Taj film je došao do farmaceutske kompanije Rexon – one koja stoji iza Emminog tretmana.
Sljedećeg dana, nazvali su me. “Vidjeli smo Emmimu priču”, rekli su. “Mi pokrivamo njen tretman. I pokrećemo fond ‘Emma’ za pomoć djeci širom zemlje.” Spustila sam slušalicu i zaplakala.
I to je dovelo do trenutka u 19 sati ispred Emminog prozora. Tutnjava 63 motora. Leptiraste zakrpe. Tišina nakon toga, ispunjena samo zvukom moje kćerke koja diše, smije se i gleda.
Ali nije bilo gotovo. Big Mike je otvorio još jednu drvenu kutiju. Unutra: arhitektonski planovi. Plaketa. Nova adresa. Nisu samo prikupili novac. Kupili su zgradu. Kuća daleko od doma za porodice djece oboljele od raka. Sklonište.
Zvaće se “Emmina kuća leptira”.
Tri godine kasnije, Emma sada ima jedanaest godina. U remisiji je. Prerasla je prsluk – veći je za dva broja, ali i dalje nosi onog leptira na leđima. Sada, tokom svake dobrotvorne vožnje, vozi se iza Big Mikea, ruku omotanih oko njegove kožne jakne, s vjetrom u kosi i smijehom u grlu.
Kuća leptira do sada je pomogla više od 200 porodica. Emmimin crtež je svuda – na zidovima, brošurama, naljepnicama, majicama. To je više od simbola. To je obećanje.
I svaki put, na svakoj dobrotvornoj akciji, Emma uzme mikrofon i ispriča svoju priču. Uvijek je završi istom rečenicom: “Ljudi misle da su bajkeri strašni. Ali ja vidim anđele u koži. Vidim svoje ratnike. Vidim svoju porodicu.”
I svaki put – bez greške – 63 bajkera, od kojih mnogi nikada nisu plakali u javnosti, zaplaču kao djeca.