Slomila mi je srce i ukrala svadbu, ali moja osveta ju je natjerala da plati za sve.
Kada mi je Jennifer rekla da je vjenčanje otkazano, nije oklijevala. Nije plakala. Pogledala me je i nasmiješila se. “Žao mi je, Finn. Ne volim te onako kako sam mislila”, rekla je.
Bilo je to tiho uništenje. Bez vike. Samo jedna rečenica koja je uništila sve što sam gradio gotovo dvije godine. Imali smo zakupljenu lokaciju, potvrđene ugostitelje, plaćenog cvjećara i muziku. Imali smo i isplanirane zavjete. Jennifer je otišla te večeri s već spakovanim koferom. Najgore od svega je bilo kako se brzo svijet oko mene zatvorio. Moji prijatelji su prestali zvati, njena porodica me je blokirala na svim mrežama, a ljudi koje sam poznavao godinama prestali su mi se javljati. Niko me nije pitao da li sam dobro, niti šta se desilo.
Pokušao sam otkazati sve što sam mogao. Ali bend je zadržao depozit. Torta je već bila pečena i zaleđena. Fotograf je poslao mail sa saučešćem i računom. Sve se činilo mehaničkim, kao da me udaraju iznova i iznova, a ja se pretvaram da ne boli.
Vrijeme je prolazilo, ali se nije kretalo. Živio sam u nekoj vrsti poluživota, sve dok jednog dana nije došao moj prijatelj Jordan. “Još dišeš, Finn”, rekao je, s osmijehom. “Znaš, imamo avionske karte za odmaralište. Trebali ste da idete tamo nakon vjenčanja. Neka ti bude kao odmor.”
Zvučalo je suludo. Ali možda je suludo bilo upravo ono što mi je trebalo. I otišli smo. Odmaralište je bilo savršeno, kao što sam ga i pamtio. Prijavio sam se na svoje ime. Recepcionerka se nasmiješila i dala mi ključ. Soba 411. I dalje moja. Kao da se ništa nije promijenilo.
Te večeri smo Jordan i ja krenuli na večeru u hotelski restoran. Uputili smo se prema trpezariji, kada sam je ugledao. Annabelle, naša organizatorica vjenčanja. Stajala je ispred dvorane za ples, razgovarajući s radnikom. Kada me je ugledala, problijedjela je. Prsti su joj se toliko stegnuli oko bilježnice, da sam pomislio da će je zgnječiti.
“Annabelle”, rekao sam, a nešto oštro mi se pojavilo u grudima. “Slučajno te srećem.” “Finn”, rekla je, prebrzo i bez daha. “Ja… ovaj. Ovdje sam zbog drugog događaja.” “Aha? Koji je sretan par?” upitao sam, a srce mi je odjednom počelo jače da kuca. U tom trenutku, prišla je djeveruša. “Jennifer treba drugu haljinu! Zašto nije spremna? Vrijeme je za veliko otkrivanje!”
Ime me je udarilo kao šamar. Jennifer. Moja bivša? Nisam rekao ništa. Samo sam prošao pored Annabelle i gurnuo se kroz dvostruka vrata. Osjećao sam se kao da jurim duha ukradenog života. Bilo je to kao da sam ušao u san koji nisam trebao vidjeti. San koji je neko ukrao i ponovno sastavio bez mene. Cvijeće je bilo isto koje smo naručili. Muzika je bila ista koju smo odabrali. Ista torta. Iste salvete. Iste zlatne vaze sa svijećama. Moja vizija. Moj novac. Moja svadba.
Samo što više nije bilo moje ime na rasporedu sjedenja.
A onda sam je ugledao. Jennifer, u bijeloj vjenčanici. Nasmijana, na ruci drugog muškarca. Pola gostiju je bilo poznato — njeni roditelji, rođaci, čak i neki prijatelji s fakulteta. Niko nije izgledao iznenađeno. Niko se nije pitao gdje sam ja.
Prišao sam jednom prijatelju. “Finn”, procijedio je. “Ti… ne bi trebao biti ovdje.” “Šta je ovo?” pitao sam. “Rekla je svima da si je prevario… i zato je prekinula”, rekao je.
Stomak mi se zgrčio. Tako ih je sve okrenula protiv mene. Prekinula je vezu, ukrala svadbu i pretvorila me u negativca. Stajao sam tamo s stisnutim šakama. Onda sam ugledao mikrofon. Djeveruša je htjela da ga preda kumu, ali sam ja prišao i uzeo ga bez pitanja. “Hej, svima”, rekao sam. “Tako mi je drago što vas sve vidim! Posebno ovdje! Na vjenčanju koje sam ja planirao i platio.”
Nastao je muk. Pogledi su se okrenuli. Prišao sam torti. Mojoj torti. Onoj koju smo Jennifer i ja probali prije sedam mjeseci. Odsjekao sam prvu krišku i uzeo zalogaj, uživajući u njemu više nego na probi. “Šta to radiš?” viknula je Jennifer. “Slavim”, rekao sam, ližući prst od kreme. “Slavim činjenicu da si napravila paklenu prevaru, Jen.” Okrenuo sam se prema gostima, podigavši mikrofon.
“Samo vas želim obavijestiti”, rekao sam, “da je Jennifer otkazala naše vjenčanje zato što je našla novog mladoženju. Sve je isto. Ista lokacija. Ista hrana. Iste pjesme. Samo me je zamijenila drugim tipom.” “Uživaj u torti, čovječe. Koštala me je 900 dolara. Ne brini, Jen, imam sve račune.” Novi val šaputanja zahvatio je prostoriju. Njen mladoženja je izgledao kao da želi da ga proguta zemlja.
Vratio sam mikrofon kumu i izašao. Nisam žurio. Htio sam da svi vide kako odlazim. Kasnije sam podigao tužbu. Imala je samo njenu riječ protiv mene, a ja sam imao račune, mailove i ugovore. Sud mi je dao za pravo. Naloženo joj je da mi nadoknadi cijeli iznos svih troškova.
Jennifer se, sedmicu dana kasnije, pojavila na mom pragu. Nisam je očekivao. “Neću dugo ostati”, rekla je. “Samo ti dugujem nešto, Finn. Objašnjenje.” “Varao sam te”, rekla je, “i shvatila sam da to nije ono što želim.”
Klimnuo sam glavom. “Žao mi je”, rekla je. “Ti mi nisi slomila srce, Jen. Slomila si me kao osobu. I sad si ovdje i pravdaš se, kao da je tvoja izdaja bila samo nesporazum?” Suze su joj klizile niz obraze. “Ne mrzim te”, rekao sam na kraju. “Ali ti ne opraštam. I siguran sam da te ne želim u životu.” Klimnula je, obrisala oči i otišla. Zatvorio sam vrata. I po prvi put nakon dugo vremena, osjetio sam da je zrak opet samo moj.