Moji dečaci misle da kampujemo — Ali ne znaju da smo beskućnici.
Još uvek spavaju. Sva trojica — Jack, Micah, i mali Theo — isprepleteni ispod onog pretankog plavog pokrivača kao da je najudobnija stvar na svetu. Njihovi tihi udisaji i izdisaji dolaze i odlaze u ritmu koji mi se čini kao jedina stabilna stvar u životu trenutno.
Sedim prekrštenih nogu na ulazu u šator, pokušavajući da jutarnja rosa ne pokvasi moje farmerke, gledajući izlazak sunca kao da bi mi mogao podariti čudo. Vazduh je hladan, oštar i tih iza odmorišta, odmah iza granice okruga. Tehnički, ne bi trebalo da budemo ovde, ali čuvar je juče okrenuo glavu. Klimnuo mi je glavom kao da razume nešto što neće reći naglas.
Rekao sam dečacima da idemo na kampovanje. „Samo mi, momci,“ rekao sam, svojim najhrabrijim tatinim glasom. Učinio sam da zvuči kao avantura. Kao da nisam zadržavao suze nakon što sam prodao burmu samo da bih priuštio benzin i teglu kikiriki putera. Kao da nisam proveo noć pre toga na prednjem sedištu automobila, pokušavajući da guglam skloništa a da ih ne probudim.
Stvar je u tome da su premali da bi znali razliku. Misle da je spavanje na dušecima na naduvavanje i jedenje žitarica iz papirnih čaša zabavno. Jack, moj najstariji sa 9 godina, juče me je čak nazvao „Kapetanom kampa.” Misle da imam plan.
Ali istina je, nemam.
Pozvao sam svako sklonište odavde do Rosevillea. Neki su me stavili na listu. Drugi nisu čak ni pitali za naša imena. Poslednje mesto mi je reklo možda u utorak. „Možda,” kao da je to luksuz. Kao da se nada može dopisati između narodnih kuhinja.
Pre šest nedelja, njihova mama je otišla. Rekla je da ide kod svoje sestre. Ostavila je poruku i pola bočice Advila na pultu. Nije se oprostila od dečaka. Rekao sam im da joj je potreban odmor. Ali od tada se nisam čuo s njom.
Držao sam se. Jedva. Umivao se na benzinskim pumpama. Pretvarao se da hladnjak ne ispušta zvuk koji zvuči kao vrisak. Izmišljao priče. Zadržavao rutine za spavanje. Šaptao uspavanke kojih se ni sam jedva sećam. Pokušavao da napravim igralište od svake parcele trave pored puta.
Ali sinoć, Micah — moj sedmogodišnjak — promrmljao je nešto u snu. Rekao je, „Tata, ovo mi se više sviđa nego motel.”
I to me je skoro slomilo.
Jer je bio u pravu. Motel je bio buđav, mračan i ispunjen strancima koji se deru. Ovde imamo drveće, zvezde, i jedni druge. I zato što znam da večeras možda bude poslednja noć da ovo učinim da se oseća kao avantura, umesto onoga što zaista jeste.
Osvrćem se na dečake, još uvek spavaju. Theo, sa samo četiri godine, steže svog plišanog dinosaurusa, jedinu igračku koju nisam mogao da ostavim. Njegove plave kovrdže su zapetljane, a na obrazu ima mrlju od prljavštine. On je taj za koga se najviše brinem. Ne razume zašto je mama prestala da zove. Pita za nju svake noći.
Odmah nakon što se probude, moram im reći nešto čega se užasavam: da moramo ponovo da se selimo. Da se „kamp” završava. Da ne znamo kuda idemo sledeće.
Počinjem da otkopčavam šator baš kada sunce probija horizont.
„Tata?” Jackov glas, promukao ali budan.
„Hej, druže.” Smešim se kao da sam spavao više od tri sata. „Dobro jutro.”
Jedan po jedan, ostali se bude. Micah trlja oči, Theo čvrsto steže Dina i zeva. Sedimo zajedno na ivici šatora, dodajući jedni drugima poslednje dve čaše sa žitaricama. Pretvaram se da ne primećujem da je Micah dao ostatak svom bratu Theu.
„Hoćemo li ići na pecanje danas?” Jack pita.
„Ne danas,” kažem nežno. „Možda ćemo morati malo da se vozimo.”
„Oh. Kao na putovanje?”
„Neka vrsta.” Ponovo se smešim, usta me bole od napora. „Na novo mesto. Bliže planinama.”
Oni navijaju. Neverovatno je u šta sve mogu da veruju kada im to kažete sa osmehom.
Polako pakujem šator, odugovlačeći. Stalno gledam u telefon, moleći se za poziv iz onog skloništa u Elk Groveu. Ništa.
Vozimo se neko vreme. Uključujem radio, puštam ih da pevaju uz glupe pesme. Smejem se kada Theo izmišlja reči, iako mi srce lupa u grudima kao da zna nešto što ja ne znam.
Na benzinskoj pumpi, zaustavljam se da im dopustim da koriste toalet. Dopunjavam naše flaše sa vodom. Kupujem tri banane i pakovanje krekera sa poslednjom novčanicom od pet dolara u novčaniku.
Dok sede na ivičnjaku, jedu i kikoću se, odlazim iza zgrade i ponovo zovem. Govorim ženi s druge strane da i dalje tražimo. I dalje se nadamo.
Ovog puta, ona zastaje.
„Koliko imate dece?” pita.
„Trojicu,” kažem. „Svi dečaci. Devet, sedam i četiri.”
Još jedna pauza.
„Možda imam nešto. Nije savršeno, ali je toplo i čisto. Trebali biste biti ovde do 18 sati večeras.”
Zatvaram oči. „Bićemo tamo.”
Nazad u autu, okrećem se i gledam ih. „Momci,” kažem, „promena planova. Krećemo u drugačiju vrstu avanture.”
Ne postavljaju pitanja. Ponovo navijaju. Veruju mi. Nekako, i dalje, veruju mi.
Sklonište je u staroj crkvenoj zgradi. Volonteri nas dočekuju na vratima. Donose kutije soka i puštaju dečake da izaberu knjige i slagalice sa police. Žena po imenu Trina mi pruža ključ od sobe sa četiri kreveta i zajedničkim kupatilom.
„Večera je u 18:30,” kaže ljubazno. „Stigli ste baš na vreme.”
Sedam na ivici kreveta dok dečaci jure da zauzmu gornji krevet na sprat. Soba miriše na sredstvo za čišćenje s mirisom limuna. Postoji prozor. Postoji posteljina.
Micah se penje dole i vadi nešto iz džepa. „Evo, tata,” kaže. „Možeš ti imati Dina večeras. Izgledaš tužno.”
Uzimam plišanog dinosaurusa i osećam kako se nešto u mojim grudima razbija i ponovo izgrađuje sve odjednom.
Posle večere, dečaci brzo zaspu. Prvi put u poslednjih nekoliko nedelja da su imali pune stomake i dušek. Sedim pored prozora, gledajući u mrak.
Po prvi put, dopuštam sebi da plačem.
Ali to nisu suze poraza.
To su suze nade.
Jer možda ćemo sutra pronaći oglasnu tablu za posao, ili centar za resurse, ili nekoga ko poznaje nekoga. Možda će nam neko dati šansu. Možda ću pronaći posao, čak i ako je to samo metenje ili slaganje polica. Uradio bih bilo šta.
I možda — samo možda — moji dečaci neće morati da znaju celu istinu o onome kroz šta smo prošli dok ne budu dovoljno odrasli da razumeju koliko sam se borio da se njihov svet ne raspadne.
Možda jednog dana, kada odrastu, setiće se ovog vremena kao onog zabavnog leta kada ih je tata odveo na kampovanje.
I možda je to dovoljno.
Ovo delo je inspirisano pričama iz svakodnevnog života i napisao ga je profesionalni pisac. Bilo kakva sličnost sa stvarnim imenima ili lokacijama je isključivo slučajna. Sve slike su u ilustrativne svrhe.