Na mom rođendanu, nestao je novac koji je moja 10-godišnja kćerka mjesecima štedjela – nikada nisam očekivala ko je bio krivac.Ava je došla do mene, držeći torbicu na grudima i šapatom rekla: „Mama… mislim da je tetka Kloi uzela moj novac.“
Kao da je neko prosuo kantu ledene vode po meni.„Šta? Jesi li sigurna?“ pitala sam, srce mi je tuklo.„Vidjela sam je u mojoj sobi,“ rekla je Ava, oči joj se zasuzile. „A kad sam ušla, moj novac je nestao.“
Pogledala sam prema kuhinji – i tamo je bila Kloi, nasmijana, kao da se ništa nije desilo.Prišla sam joj i glasno rekla pred svima: „Zašto si uzela novac moje kćerke?“Kloi je zanijemila, a zatim se odbranila: „Ne znam o čemu pričaš! To je laž.“
A onda je Ava zakoračila naprijed i rekla nešto što je u trenu utišalo cijelu prostoriju…Ava je stajala u sredini dnevne sobe, ruke su joj drhtale, ali glas joj je bio jasan:
„Vidjela sam te kako brojiš novac. Moj novac. A onda si ga stavila u svoju torbicu.“
Gosti su zašutjeli. Kloi se nasmijala, ali njen osmijeh bio je ukočen. „To nije istina. Samo sam uzela ogledalo da popravim šminku.“„Lažeš!“ Ava je povikala, suze su joj krenule niz obraze. „Imala si sve moje novčanice u ruci!“
Osjetila sam kako mi adrenalin podiže glas. „Kloi, ako je to nesporazum, otvori torbu sada – pred svima.“Soba je bila tiha. Kloi je oklijevala, a onda je uzdahnula i otvorila torbu.
I tamo su bile – sve Avine pažljivo složene novčanice, još uvijek umotane u gumicu koju je koristila.U prostoriji se začuo šapat i uzdasi. Neko od gostiju je prokomentarisao: „Ne mogu da vjerujem…“
Kloi je problijedila. „Samo sam htjela da joj sakrijem novac dok se djeca igraju, da ga ne izgubi,“ promrmljala je.„Zašto mi onda nisi rekla?“ pitala sam hladno. „Zašto si pokušala da me poniziš i lažeš pred svima?“
Nije imala odgovor. Sagnula je glavu, crvena u licu.Ava je prišla i uzela svoj novac nazad. Njene male ruke su se stezale oko njega kao da ga nikad više neće ispustiti.„Oprosti,“ rekla je Kloi tiho. Ali niko u sobi nije izgledao kao da joj vjeruje.
Nakon što je otišla, atmosfera na zabavi se promijenila. Gosti su me tapšali po ramenu i šaputali riječi podrške, a ja sam kleknula pored Ave.„Ponosna sam na tebe,“ rekla sam. „Branila si sebe, i bila si hrabra.“
Ava me zagrlila. „Mislila sam da mi niko neće vjerovati.“„Uvijek ću ti vjerovati,“ šapnula sam. „Uvijek.“Kasnije tog dana, odlučila sam da odvedem Avu u onaj mali butik u kojem je mjesecima gledala narukvicu.
Dok je prodavačica pakovala kutijicu, Ava je sijala od sreće. „Mama, ovo je najbolji dan ikad – čak i ako je počeo grozno.“Shvatila sam da je ovaj trenutak važniji od same narukvice. Bio je to prvi put da je naučila da se njena riječ broji, da i djeca imaju glas.Dok smo izlazile iz radnje, obećala sam sebi da nikada neću dozvoliti da neko pokuša da umanji vrijednost mog djeteta – čak ni član porodice.