Dan prije nego što sam oženio novu suprugu, otišao sam da očistim grob svoje pokojne žene… ali onda se pojavila osoba – i moj život se zauvijek promijenio.Kiša je tiho rominjala po crnim mermernim pločama kada sam stigao na groblje, držeći buket svježih bijelih ljiljana. Srce mi je tuklo kao da idem na najteži sastanak u životu. Sutra ću izgovoriti “da” pred svim gostima i prijateljima, ali danas… danas sam morao prvo doći ovdje.
Četiri godine su prošle od onog strašnog dana kada je poziv iz bolnice promijenio sve. „Žao nam je, učinili smo sve što smo mogli.“ Te riječi su me slomile. Od tada je svaka soba u našoj kući bila podsjetnik na nju — miris njenog parfema na jastuku, šolja za kafu koju sam čuvao na istom mjestu, fotografija na polici koju nisam imao snage da sklonim.
Ipak, život je, nekim čudom, pronašao način da mi pruži novu šansu. Ona — tiha, strpljiva, nježna — pojavljivala se kad mi je bilo najteže, nudila mi čaj u trenucima kada nisam mogao ni govoriti, sjedila sa mnom dok su mi suze tekle. Nije tražila da zaboravim, samo da nastavim disati.Sutra treba da je oženim. Ali nisam mogao ući u taj brak a da prvo ne posjetim ženu kojoj sam jednom obećao vječnost.
Spustio sam se na koljena, skinuo lišće i travke sa ploče i prstima prešao preko njenog imena. „Nikad te neću zaboraviti,“ šapnuo sam, dok mi je kiša klizila niz lice zajedno sa suzama.I baš tada, iza mojih leđa, začuo sam tihe korake.Okrenuo sam se… i ono što sam ugledao učinilo je da mi srce stane.
Na kiši je stajala mlada žena u sivom mantilu, natopljenom do koljena. Njeno lice je bilo blijedo, ali oči – te oči nisam mogao zaboraviti. Srce mi je stalo pa počelo da lupa još jače.
„Miloše?“ rekla je tiho, glasom koji je bio i stran i zastrašujuće poznat.Zanijemio sam. Uspravio sam se, osjećajući kako mi se ruke tresu. „Ko… ko ste vi?“Skinula je kapuljaču i koraknula bliže. „Ja sam Jelena.“
Ime mi je parao uši. Jelena. Moja pokojna žena se zvala Jelena. Ali ovo nije bila ona. Ili… nije mogla biti.„Ne razumijem,“ promucao sam. „Moja žena je poginula. Ja sam… ja sam bio na sahrani.“
Jelena je slegnula ramenima, kao da nosi teret težak cijeli svijet. „Znam. Bila sam tamo. Ali nisam mogla da ti priđem.“Koraci su mi bili teški kao olovo dok sam joj prilazio. „Hoćeš da kažeš da si ti… da si živa?“
Suza joj se spustila niz obraz, pomiješana s kišom. „Jesam. Ali nisam mogla da se vratim. Nisam smjela.“Osjećaj bijesa i nade se sudario u meni. „Objasni mi odmah!“
Udahnula je duboko i počela da priča. Četiri godine je živjela pod drugim imenom, u drugom gradu. Nesreća nije bila obična – bila je namještaljka. Ispostavilo se da su ljudi protiv kojih je svjedočila na sudu, moćni ljudi, željeli njenu smrt. Kada je automobil udario, ona je preživjela, ali ljekari su je sakrili po nalogu policije.
„Rekli su mi da ne mogu da kontaktiram nikoga, ni tebe,“ rekla je. „Sve dok ne završe proces. A kada je sve bilo gotovo… nisam znala kako da ti se vratim. Vidjela sam da si nastavio dalje. Da si pronašao mir.“„Mir?“ glas mi je pukao. „Ti si bila moj život! Četiri godine sam živio kao duh!“
Jelena je prišla i dodirnula mi ruku. „Znam. I to je moja kazna. Ali sada… sada moram da ti kažem da sam se vratila jer opasnost konačno više ne postoji. Hoću da vidiš da sam živa. Da znaš da nisam htjela da te ostavim.“
Sjeo sam na klupu pored groba, držeći glavu u rukama. Misli su mi bile haotične. Sutra je trebalo da se ženim. Moja buduća supruga spavala je u stanu, čekajući sutrašnji dan. A ispred mene je stajala žena kojoj sam se zakleo na vječnu ljubav.„Ne znam šta da radim,“ priznao sam.
Jelena je kleknula pored mene. „Ne tražim da me biraš. Samo sam htjela da znaš istinu. Da me ne sahranjuješ u srcu kao laž. Ako me voliš još uvijek… reći ćeš mi. Ako ne… otići ću.“Tišina je trajala dugo. Kiša je padala sve jače, natapajući nas do kože. Onda sam je pogledao pravo u oči.
„Duguješ mi da ostaneš,“ rekao sam. „Duguješ nam oboje. Ne mogu da se pravim da te ne vidim. Ne mogu sutra da stanem pred oltar i kažem ‘da’, a da tebe ostavim ovdje, živu.“Jelena je zadrhtala. „Hoćeš da otkažeš vjenčanje?“
„Moram. Ne zbog sažaljenja. Nego zato što tek sada shvatam da te nikad nisam prestao voljeti.“Suze su joj se pomiješale s kišom dok me grlila, prvi put nakon četiri godine. Osjetio sam njen dah, njeno srce kako kuca uz moje.
Te noći nisam otišao kući. Otišao sam kod prijatelja i cijelu noć pisao pismo svojoj budućoj ženi. Ispričao sam joj sve – i znao sam da će boljeti. Ali istina je bila jedino pošteno što sam mogao da joj dam.
Sutradan, kada su se gosti okupili u crkvi, ja nisam došao. Ona je pročitala pismo i, kako su mi rekli, nije plakala. Samo je spustila veo i tiho otišla.A ja? Ja sam otišao tamo gdje je sve počelo – na groblje. Jelena me čekala na klupi. Kada me ugledala, ustala je.„Ovo je novi početak,“ rekao sam tiho.„Za oboje?“„Za oboje,“ odgovorio sam i uhvatio je za ruku.I tako, na mjestu gdje sam mislio da je izgubim zauvijek, našao sam je ponovo – i sebe sa njom.