Kad je Mark umro, mislila sam da je najgore iza mene. Kuća je bila tiha, prazna, ali sam se nadala da će barem biti sigurna – bez tajni, bez pitanja.Ali jedno pitanje ostalo je da me proganja: šta je čuvao u toj garaži?
Petnaest godina ključ je bio samo njegov. Govorio je: „To je moj svet, Jules. Svi treba da imaju mesto gde mogu da nestanu na trenutak.“ Nisam se mešala. Nisam želela da znam.
Ali kada sam ga pronašla u džepu njegovog starog sakoa, srce mi je zadrhtalo. Jedan ključ za garažu. Jedan za kapiju. I jedan mali, metalni, za kutiju koju nikada nisam videla.
Dugo sam ga čuvala u fioci. Sve dok jedne kišne subote nisam obukla kaput i stala pred vrata.Brava je škljocnula. Vrata su zaškripala.Miris ulja i stare prašine ispunio je prostor. A onda sam videla zidove.Desetine ramova. Stotine fotografija. Na svim sam bila – ja.
Naš svadbeni dan. Naša prva godišnjica. Ja u bašti, ja na tremu sa knjigom. Neke su bile očigledne – one koje je otvoreno slikao. Ali neke…Neke su bile snimljene kada nisam znala da me posmatra.
Krenula sam unazad, ruke na ustima. U kutiji na polici bile su još fotografija, stare kasete, i diktafon.Pritisnula sam „play“.„Danas je Jules smejala kad sam prosuo kafu. Uhvatili smo to na filmu. Bože, volim taj njen smeh. Zbog njega sve ima smisla.“
Suzama su mi se zamaglile oči. Bio je to glas čoveka koji me voleo do poslednjeg dana – ali i glas čoveka koji je skrivao nešto što nikada nisam tražila da znam.Da li je to bila ljubav? Ili opsesija?
Dok je kiša lupkala po krovu, sedela sam na hladnom betonu, okružena svim trenucima koje sam mislila da su izgubljeni – a sada sam se pitala da li sam ikada bila sama u sopstvenom životu.I tada sam primetila mali metalni sanduk u uglu. Ključ je bio u mom džepu.Iako su mi ruke drhtale, znala sam da ga moram otvoriti.
Unutra su bili dnevnici – pažljivo vođeni godinama. Prva strana je bila datirana deset dana pre našeg venčanja.„Jules danas nije primetila da sam stajao na stepenicama dok je plesala po kuhinji. Bog mi je svedok da bih mogao zauvek da gledam taj prizor.“
Listala sam stranu po stranu. Bili su to zapisi o meni – o svemu što sam rekla, učinila, čak i kada sam mislila da niko ne gleda. O strahovima koje sam delila s njim, o stvarima koje sam bacila u šalu. Pisao je o svakoj svađi, ali i o svakom pomirenju.
„Možda sam lud,“ pisalo je na jednoj strani. „Ali ako ikada odem pre nje, želim da zna – svaka fotografija, svaka traka, to sam ja kako učim da volim.“Suzama sam pokvasila hartiju.Cela garaža bila je hram našeg života. Mark nije bežao od mene – on je bežao u mesto gde može da čuva sve što smo bili.
Te večeri sam donela foto-albume u kuću. Sela sam na pod i poređala slike po datumu. Po prvi put posle njegove smrti, osećala sam ga pored sebe – kao da mi šapuće: „Nisi sama.“
Kasete sam čuvala u kutiji pored kreveta. Nekada, kada noći postanu previše tihe, pustim ih i slušam njegov glas. Više me ne plaši. Sada me podseća da sam bila voljena – potpuno i bez ostatka.