Elena je ceo život sanjala ovaj dan – venčanicu, zavete, vetar koji nosi veo kao blagoslov. Ali sada, dok je sedela na panju u parku, venčanica joj umazana, veo pocepan, osećala je samo sram i bol u grudima.
Sve je počelo čim je zakoračila u salu za proslavu. Njena svekrva Veronica je stajala spremna, hladnog osmeha i oštrih reči. Pogledala je Eleninu jednostavnu čipkastu haljinu i pred svima šapnula: „Izgledaš kao dete koje se igra venčanja. Zar si mislila da ćeš ovim brakom postati dostojna naše porodice?“
Elena je pobegla – kroz hodnik, kroz vrt pun gostiju, kroz baštu dok joj se veo kačio za ruže.Sada je plakala, lice sakriveno u rukama. Nije čula korake dok se nije začuo topao glas: „Ako sediš ovde predugo, vile će te odvesti i više te niko neće naći.“
Okrenula se i ugledala staricu sa štapom, kose bele kao sneg, očiju plavih i vedrih. Starica je sela pored nje. „Park pripada svima, a posebno tužnim mladama,“ rekla je.
Elena je ćutala, dok su joj reči same izletele. „Ponizila me. Rekla je da nisam dovoljno dobra. Možda i nisam. Možda ne zaslužujem ni njega.“Starica je nežno uhvatila njene ruke. „Znaš li šta ja vidim?“Elena je odmahnula glavom, oči pune suza.
„Vidim devojku koja se borila za svoju sreću. Vidim ženu koja nije poklekla nego je pobegla – a bežanje je ponekad prvi korak ka pravom mestu.“Elena je udahnula, srce joj je kucalo mirnije. „Zašto mi to govorite?“
„Jer moraš da se vratiš,“ rekla je starica, osmeh joj je bio mudar. „Moraš da podigneš glavu i pokažeš toj ženi da si danas postala deo ove porodice, i da te niko ne može izbrisati.“
Elena je ustala, osetivši snagu kako se vraća. Ali pre nego što je krenula, pitala je: „Ko ste vi?“Starica se samo nasmešila. „Neko ko je jednom pobegao baš kao ti.“I Elena je znala – vreme je da se vrati.
Elena se vratila u salu, veo pocepan, oči crvene od plača, ali hod ponosan. Muzika je utihnula dok su gosti primetili njen ulazak. Veronica je stajala na istom mestu, spremna za novu uvredu, ali ovog puta Elena nije oborila pogled.
Prišla joj je polako, osmehnula se i rekla tiho: „Možda ti misliš da ne pripadam ovde. Ali tvoj sin me izabrao. A ja biram da ostanem.“U sali je nastala tišina. Neko je zapljeskao. Potom još neko. Uskoro je cela sala bila na nogama.Muž joj je prišao, oči su mu bile vlažne. „Tražio sam te svuda,“ rekao je.
„Morala sam da se setim ko sam,“ odgovorila je.Te večeri plesali su do jutra. Veronica je stajala po strani, ali prvi put bez komentara. Možda je u njenim očima postojalo i nešto nalik poštovanju.
Sledećih meseci, Elena i njen muž su radili na granicama i poštovanju unutar porodice. Veronica nije postala nežna preko noći, ali Elena više nije bežala. Svaki put kada bi joj se osmeh činilo previše hladnim, setila bi se reči starice u parku – i znala bi da je dovoljno jaka da stoji tamo gde jeste.
Godinama kasnije, kada je Veronica postala baka, često je pričala kako je „ona mlada“ bila hrabrija nego što je iko mislio. A Elena, gledajući svog sina kako trči po dvorištu, setila se starice i šapnula u vetar: „Hvala.“