Jelena je stajala na aerodromu u Tokiju, s mapom u jednoj ruci i starom, požutjelom fotografijom svog muža, Bojana, u drugoj. Prošlo je pet godina otkako je Bojan preminuo, ostavljajući za sobom prazninu i neispunjeni san. Godinama su planirali da proputuju svijet. Svako mjesto na koje je Jelena sada odlazila bilo je označeno na mapi, a Bojanov san je postao njena tiha misija.
Bojan je bio avanturista u duši, ali i pažljiv čovjek. Prije smrti, ostavio joj je putni dnevnik pun smiješnih anegdota i savjeta za svako mjesto koje su trebali posjetiti. Jelena je taj dnevnik nosila svuda. Svaki dan bi ga otvarala, čitala njegove riječi, a osjećala bi se kao da je s njim. Međutim, na fotografiji koju je uvijek nosila sa sobom, na Bojanovom licu, primijetila je nešto neobično. Svaki put kada bi otišla na neku destinaciju, činilo joj se da se njegov osmijeh mijenja.
Na prvoj stanici, u Rimu, Bojanov osmijeh na fotografiji izgledao je kao da je pun nade. U Parizu, činilo se da je sretan, dok je u Maroku imao zagonetan pogled. Jelena je pokušavala da shvati šta to znači, ali nije uspijevala. Mislila je da je to samo umor i tuga, pa bi brzo zaboravljala na to. Ali ta je promjena bila očigledna. Bojanov osmijeh je nekako uvijek bio u skladu s njenim emocijama.
Prijatelji su joj govorili da je to normalno. Govorili su da joj tuga iskrivljuje percepciju, da vidi ono što želi da vidi. Ali Jelena je bila sigurna da nešto nije u redu. Odlučila je da obrati više pažnje na detalje. U Rimu je posjetila Koloseum, mjesto koje je Bojan želio da vidi. Osjetila je tugu, ali i radost. Kada je pogledala fotografiju, osmijeh njenog muža bio je pun spokoja.
Nastavila je putovanje, posjećujući drevne hramove na Tajlandu, užurbane ulice New Yorka i mirne fjordove Norveške. Svaka nova destinacija donosila joj je nove emocije, nova iskustva. I svaki put kada bi pogledala fotografiju, Bojanov osmijeh bi joj nešto poručivao. Jednom je bila tužna, a on je izgledao sjetno. Drugi put je bila sretna, a on je zračio radošću. To nije mogla biti slučajnost.
Na posljednjoj stanici, u malom planinskom selu u Švajcarskoj, mjestu koje su oboje obožavali, Jelena je sjedila sama. Uzela je fotografiju u ruke i pažljivo je pogledala. I tada je shvatila. Nije to bio jedan osmijeh. Bojan joj je, prije smrti, pripremio 365 fotografija, po jednu za svaki dan putovanja. Svaka fotografija bila je ista, osim Bojanovog lica. Svako njegovo lice imalo je drugačiju emociju. Bojan je znao da će joj biti teško, pa je želio da je svaki dan podrži.
Jelena je shvatila da je sve vrijeme bila s njim. Nije putovala sama. Njegove riječi u dnevniku, i sada, njegov osmijeh na fotografiji, bili su uz nju. Njegova ljubav nije prestala sa smrću. Naprotiv, pronašla je način da živi s njom. Suze su joj klizile niz obraze, ali ovo nisu bile suze tuge, već suze duboke ljubavi i zahvalnosti.