„Tata, danas sam video mamu u školi. Rekla mi je da više ne idem kući s tobom.“Zaledio sam se. Karton soka iz ruke mi je skoro ispao. Moj sedmogodišnji sin, Liam, stajao je ispred mene pored kuhinjskog pulta, ranac mu je bio poluotvoren, kravata nakrivo.
Čučnuo sam da ga pogledam u oči. „Šta si rekao, sine?“„Video sam mamu,“ rekao je ozbiljno. „U školi. Nosila je plavu haljinu. Rekla je da nikome ne kažem. Ali da će uskoro doći po mene.“Srce mi se steglo.
„Liam… znaš da je mama na nebu, zar ne?“Klimnuo je, čelo mu se naboralo. „Ali ja sam je stvarno video. Nasmejala se. Kao na slici.“Pokazao je na fotografiju na kaminu.
Te noći, kada je zaspao, sedeo sam sam u dnevnoj sobi. Uzeo sam prašnjavi dosije iz ormarića: Emili Haris – slučaj #2379-AD. Nisam ga otvarao više od godinu dana.
Unutra – fotografije mesta nesreće, lična karta, nekoliko spaljenih komada nakita. Ali… nije bilo obdukcije. Nije bilo otisaka prstiju. Samo potvrda DNK iz tela koje nikada nisam video.
A onda me presekla misao koja me je naterala da se naježim:Šta ako to nije bila ona?Sutradan sam pozvao šefa i uzeo slobodan dan. Dovezao sam Liama u školu, parkirao se preko puta i čekao.
Deca su ulazila, roditelji razgovarali, učitelji ih usmeravali. A onda, oko 10:15, ugledao sam je.Nosila je dugi tamnoplavi kaput. Kosa vezana, ali profil… Bože, to je bila ona.
Istrčao sam iz auta, prešao ulicu. Srce mi je lupalo kao bubanj.Ali kad sam stigao do ograde – nestala je.Ceo dan sam proveo obilazeći školu, zavirivao u učionice, šetao oko igrališta. Mora da sam izgledao kao ludak.
Na kraju sam pitao na recepciji da li ima novih nastavnika, volontera – bilo koga. Ljubazno su rekli da nema.Kada je zazvonilo poslednje zvono, poveo sam Liama i pitao ga da mi pokaže gde ju je video.
Odveo me iza škole, do malog vrta iza ograde. „Ovde,“ šapnuo je. „Stajala je pored drveta. Rekla mi je da me voli. I da ne verujem gospodinu Elisu.“Osetio sam hladnoću kako mi se penje niz kičmu.Gospodin Elis. Direktor škole.
Te noći nisam spavao. Izvadio sam sve papire iz dosijea i počeo da proveravam svaki detalj. Ko je identifikovao telo? Samo koroner. Ko je izdao potvrdu o smrti? Policija. Ali nijedno lice, nijedno oproštajno viđenje.Sutradan sam pozvao detektiva koji je radio na slučaju. „Želim da ponovo otvorite dosije,“ rekao sam.„Zašto sada?“ pitao je.„Jer mislim da je živa.“
Nastala je tišina. „Znate šta to znači, zar ne? Ako ste u pravu, neko je namestio celu stvar.“Moje misli su se vratile na direktora Elisa. Njegov čudan osmeh, način na koji je uvek govorio da je „tu za Liama“.Nisam mogao da pustim ovo.
U sledećih nekoliko dana, pratio sam ga. Video sam ga kako često odlazi iz škole ranije. Jednog dana krenuo sam za njim – do stare kuće na kraju grada.U dvorištu, iza zavese, ugledao sam siluetu žene. Srce mi je preskočilo.Bila je to ona.