Udala se za čoveka u invalidskim kolicima – ali na venčanju ju je čekalo iznenađenje koje je sve ostavilo bez daha.Ana je stajala pred oltarom, srce joj je lupalo, ali ne od nervoze – već od ljubavi.Pored nje, u invalidskim kolicima, sedeo je Danijel, muškarac koji joj je promenio život. Njegove oči bile su pune tihe snage i obećanja.
Venčanje je bilo intimno, okruženi prijateljima i porodicom koji su došli da vide nešto posebno – ljubav koja je odolela svemu.Ana je mesecima slušala ista pitanja: „Jesi li sigurna?“ „Zar neće biti teško?“ „A tvoja budućnost?“
Ali nikada nije posumnjala. Još od onog dana u centru za rehabilitaciju, kada joj je Danijel rekao: „Razumeću ako želiš da odeš,“ ona je znala da će ostati.„Nije me briga da li hodaš,“ odgovorila mu je tada, „sve dok si kraj mene.“
Sada su bili muž i žena. Sunce je obasjalo njihova lica dok su se okretali ka gostima. I baš kada je svečano venčanje trebalo da se završi, Danijel je podigao ruku.„Imam nešto da kažem,“ rekao je u mikrofon.Ana ga je zbunjeno pogledala.
Danijel je udahnuo duboko. „Dve godine sam sanjao ovaj trenutak. Ne samo zato što sam želeo da te oženim – već zato što sam želeo da ti nešto dam zauzvrat.“Položio je ruke na naslone invalidskih kolica. Gostima je zastao dah.
Polako, uz vidljiv napor – ustao je.Ana je stavila ruku na usta. Suze su joj pošle na oči.Prvi korak bio je nesiguran, ali čvrst. Zatim drugi. Korak po korak, Danijel je prišao Ani.
„Želeo sam da stojim kada kažem ‘Da’. Želeo sam da naš prvi poljubac bude oči u oči,“ rekao je.Ana je potrčala ka njemu i obavila mu ruke oko vrata. Poljubac je bio dug, snažan, praćen aplauzom i suzama svih prisutnih.
Kasnije, na prijemu, gosti su još uvek pričali o prizoru. Danijel je ponovo seo da odmori noge, ali na njegovom licu bio je osmeh koji se nije skidao.„Zašto mi nisi rekao?“ pitala ga je Ana dok su igrali svoj prvi ples.
„Hteo sam da te iznenadim,“ rekao je tiho. „Da ti pokažem da me tvoja ljubav učinila jačim nego što sam ikada mislio da ću biti.“Ana mu je poljubila čelo. „Ti si moj čudesni dar.“„Ne,“ nasmejao se, „ti si moj.“
Ali iznenađenja nisu bila gotova.Kada su gosti počeli da se okupljaju oko torte, Danijelov kum pružio je Ani kovertu.Unutra – avionska karta.„Grčka?“ pročitala je naglas.
Danijel se nasmejao. „Tamo idemo na medeni mesec. Ali… tamo nas čeka još nešto.“Ana je zapanjeno trepnula. „Šta?“„Vila,“ rekao je. „Naša. Zauvek.“„Nemoguće,“ šapnula je. „Ne možemo to da priuštimo.“
„Možemo,“ odgovorio je. „I to je još jedna priča koju nisam stigao da ti ispričam.“Ana ga je gledala širom otvorenih očiju, srce joj je kucalo sve brže.Jer njen muž nije imao samo ljubav – već i tajnu koja bi mogla promeniti sve.