„Nahrani me i izliječiću ti sina,“ šapnula je djevojčica – ono što se dogodilo nakon toga ostavilo je milionera bez riječi.Džonatan Pirs, poznati milioner, nasmijao se toj rečenici, uvjeren da je riječ o šali ili prevari. Njegov sin, sedmogodišnji Itan, sjedio je u kolicima i tiho je promatrao neobičnu djevojčicu.
„Zovem se Lila,“ rekla je mirno. „Ne tražim novac. Samo jedan obrok. Poslije ćeš vidjeti.“Džonatan je sumnjao, ali je naručio hranu. Djevojčica je pojela kao da danima nije okusila ništa.
Nakon večere, Lila ih je izvela napolje i kleknula ispred Itana. „Samo gledaj,“ šapnula je.I onda se dogodilo nešto što ni doktorima, ni skupim klinikama, ni milionima dolara nije pošlo za rukom – Itan je prvi put osjetio svoje noge.
Džonatan je stajao ukočen dok je gledao kako mu sin plače – ali ovaj put od sreće. Nikada prije nije vidio taj izraz na njegovom licu.„Osjećam ih, tata!“ ponavljao je Itan iznova, dok su mu obrazi blistali od suza.
Džonatan se spustio na koljena pored kolica. „Pokušaj da pomjeriš prste,“ šapnuo je, glas mu se lomio.Itan je zatvorio oči i, uz lagano trzanje, njegovi prsti su se pomjerili. Sitno, jedva primjetno – ali dovoljno.
Džonatanov svijet se okrenuo naglavačke. Potrošio je bogatstvo na terapije koje nisu dale rezultate, a sad – ovo čudo pred njegovim očima.„Lila!“ viknuo je i potrčao za njom, ali ona je već nestala među sjenkama parka.
Te noći nije spavao. Cijelo vrijeme gledao je u Itana, provjeravao da li je sve stvarno, da li je sve san.Sutradan je kontaktirao najbolje ljekare u zemlji. Testirali su Itana satima.
Rezultati su zbunili stručnjake – nervni signali su počeli da se vraćaju, mišići su pokazivali reakciju kakvu do tada nisu vidjeli.„Ne možemo ovo objasniti,“ rekao je glavni neurolog. „Ali vaš sin ima realne šanse da prohoda uz rehabilitaciju.“
Džonatan je odlučio da pronađe Lilu. Unajmio je privatne detektive, pregledao snimke sigurnosnih kamera iz restorana i parka, ali nije bilo traga o njoj.Danima je lutao istim ulicama nadajući se da će je ponovo sresti.
Jednog jutra, na stolu u svom uredu pronašao je kovertu. Nije znao kako je dospjela unutra.Unutra je bila mala poruka: „Nastavi da hrani one koji su gladni. I nastavi da vjeruješ.“
Ispod poruke bila je fotografija – Lila nasmijana, stoji pored zgrade sirotišta.Džonatan je shvatio da ga je ta noć promijenila. Počeo je da donira sredstva lokalnim prihvatilištima i programima za djecu.Svaki put kada bi Itan napravio novi korak u rehabilitaciji, sjetio bi se Lile i njenog tihog, ali odlučnog pogleda.
Godinu dana kasnije, na Itanov rođendan, stajao je uz oca i napravio svojih prvih deset koraka bez pomoći. Gosti su zaplakali, a Džonatan je znao da negdje, možda iz daljine, Lila to vidi.
Njegovo bogatstvo, njegove kompanije i uspjesi više nisu bili u centru njegovog svijeta – sada je to bio osmijeh njegovog sina i obećanje da će uvijek pomagati onima kojima je pomoć najpotrebnija.