Na ulici je besnela oluja. Grom je tutnjao, potresajući prozore, a munje su parale nebo. Svi ljudi su bili sakriveni u svojim domovima. Samo su se retki prolaznici, stežući kišobrane, žurno probijali kroz bare.
Usred tog haosa, pojavila se mačka. Njeno prugasto krzno bilo je potpuno mokro, voda joj se slivala sa ušiju i brkova, a njene oči – krupne, sjajne, pune očaja – preklinjući su gledale u prolaznike. Izgledala je izgubljeno i izmučeno, kao da se dogodilo nešto užasno. Molila je za pomoć.
Ali niko nije obraćao pažnju. Ljudi su žurili, sakriveni ispod kišobrana. Jedan čovek ju je čak i razdraženo šutnuo nogom u stranu i nestao u uličici.
Mačka je žalosno mjauknula i, drhteći, prišla najbližim vratima. Uspravila se na zadnje noge i očajnički počela da grebe kandžama po drvenoj površini. Mjaukala je žalosno i glasno, pokušavajući da privuče pažnju. Nije joj bilo važno ko će otvoriti vrata – samo da je neko čuje.
Vrata su se konačno odškrinula. Na pragu se pojavio čovek od šezdesetak godina, u vunenom džemperu i kućnim papučama. Namrštio se, očekujući da vidi komšiju. Ali, videvši pred sobom mokru mačku, iznenadio se.
— “Šta hoćeš, drugarice?”, tiho je rekao, naginjući se. — “Gladna si? Sad ću ja…”
Vratio se sa komadom hleba i stavio ga pred mačkine noge. Ali životinja ga nije ni dotakla.
Umesto toga, podigla je glavu i zagledala se u čoveka tako pažljivo, kao da želi da mu kaže nešto važno. Njene oči kao da su preklinjale: “Pođi sa mnom.”
I odjednom, naglo se okrenuvši, mačka je potrčala niz ulicu, glasno mjaučući i osvrćući se da se uveri da starac ide za njom.
Starac je stajao zbunjen. Nije htela hranu. Nije htela sklonište. Gledala ga je tim svojim krupnim, očajnim očima, a onda se okrenula i potrčala u oluju, mjaučući kao da ga zove. Čekala je, gledajući preko ramena. Htela je da je prati.
Čovek, iako zbunjen, osetio je da mora da je posluša. Nešto u upornosti te male životinje bilo je jače od razuma. Obukao je kaput i izašao za njom u oluju.
Mačka ga je vodila kroz dvorišta, dok su oni trčali kroz bare i sklanjali se od vetra. Konačno, stigli su do stare, napuštene jame, napola potopljene kišnicom. Mačka je stala na ivicu, mahnito mjaučući.
Starac je prišao i zaledio se: na površini, jedva se držeći za komad drveta, batrgalo se malo mače. Njegove sićušne šapice su bile preslabe i bilo je pitanje trenutka kada će potonuti pod vodu. Majka je trčala ukrug, ali nije mogla da mu pomogne.
“Gospode…”, izdahnuo je starac i, ne razmišljajući, spustio se u jamu. Hladna, blatnjava voda mu je natopila pantalone. Pažljivo je prišao, izvadio mače, drhtavo i jedva dišući, i nežno ga pritisnuo na grudi da ga ugreje. Mokra mačka je odmah pritrčala i počela da liže svog mališana, ne odvajajući pogled od čoveka.
Te noći, starac ih nije pustio nazad na ulicu. Uneo ih je u svoju toplu kuću. Umotao je mače u peškir, ugrejao ga pored peći i nasuo mački mleko. Ona je sedela pored kutije u kojoj je spavao njen mačić i sve vreme je gledala u njega – pogledom u kojem je bila i zahvalnost i poverenje.
Kada se uverila da je njeno dete na sigurnom, prišla je starcu koji je sedeo u fotelji, skočila mu u krilo, sklupčala se i počela glasno da prede. U tišini kuće, dok je napolju i dalje besnela oluja, stari, usamljeni čovek je shvatio da više nije sam. Oluja mu je donela novu, malu porodicu.